Koncerti

Dva nezaboravna julska dana: Sea Rock Festival, Kotor, 2014.
Kotor, CG
http://www.tajanstvenivoz.net/wp-content/uploads/2014/08/article_big_1405617691unnamed1.jpg

Najvažnije stvari treba reći na početku. First things first – kako kažu Englezi. Dakle, Kotor je divan grad, a Sea Rock festival fantastična manifestacija.

Grad i festival

Unutar zidina kotorskog grada smeštena je celokupna evropska istorija. Mlečani, Austrougari, carska Rusija, Otomanska imperija, Napoleon, stari Latini, Sloveni, i ko sve još ne, gradili su ovaj grad sa osećanjem ljubavi i lepote, uvereni u njegov značaj i perspektivu. Kotorski moreplovci – kapetani – su sa svojih magelanskih putovanja donosili bogatstvo i dah dalekih geografskih dužina i širina. Kosmopolitski duh vija uskim kotorskim ulicama.

Sea Rock Festival je, kao što rekoh, fantastična manifestacija. Plod je ljubavi i entuzijazma grupe mladih Kotorana koju predvodi Ivan Gvido Krivokapić. Festival je opušten i šarmantan kao i muzika koji nudi. Takozvana Amerikana je na repertoaru. Kao što se u tom muzičkom žanru san i java prožimaju na neobičan način tako se i na ovom festivalu prepliću oduševljenje, zanos i predanost sa neizmernom ljubavlju prema muzici, odgovornošću prema publici i ozbiljnošću u odnosu na sam događaj. Ivan Gvido Krivokapić je takav čovek – predan, ozbiljan, oduševljen, promišljen, zaljubljen u muziku koju nudi festivalskoj publici. Crte njegove ličnosti se projektuju na ceo festival na najbolji mogući način. Bila bi nepravda ne spomenuti i Tomislava Žeguru, glavnog Ivanovog kompanjona, čija erudicija, energija i enciklopedijsko poznavanje povesti Kotora su važan element celog hepeninga.

O takozvanom lajnapu ovog festivala već su izrečene brojne pohvale. Glavne zvezde su bili Den Stjuart (Dan Stuart) i Hau Gelb (Howe Gelb). Trebalo je da nastupi i Čak Profet (Chuck Prophet) ali su ga nepouzdane avio kompanije omele. Vis major, kako se kaže.

Dukat i Dunja

Ex-Yu podršku pružili su beogradski sastav Stray Dogg i hrvatska kantautorka Lovely Quinces.

STRAY-DOGG-10-SM-1-1000x500

Stray Dogg su u Kotoru imali još jedan trijumfalni nastup. Na Ljetnoj pozornici je bilo isto kao u beogradskom Domu omladine nedavno. Muzika ovog benda je generacijska himna. Onima koji su rodjeni u poslednjoj i pretposlednjoj deceniji prošlog veka muzika sastava Stray Dogg pruža više od „običnog“ muzičkog užitka. Reklo bi se da predstavlja neku vrstu lične karte kojom se potvrđuju generacijski i personalni identite. Ima jedna odlična izjava Džona Kjuzaka (John Cusack) u kojoj se kaže da je rok muzika prva stvar kojom jedna mlada ličnost promoviše svoj identite i svoje predilekcije. Mislim da slučaj sastava Stray Dogg može da posluži kao dokaz njene ispravnosti.

Naravno ne treba smetnuti s uma da je Dušan Strajnić alias Dukat Takud odličan pevač i scenska pojava izuzetnog šarma. To su takođe kvaliteti koji čine sastav Stray Dogg najzanimljivijom pojavom na domaćoj sceni.

Naravno muzika je glavna. Meni se čini kao da su Stray Dogg preuzeli muzičku zamisao Rajana Adams (Ryan Adams) iz doba kad je svirao sa Whiskeytown, preradili je u skladu sa novim senzibilitetom i onda je ponudili svojim vršnjacima kao generacijski saundtrek. Kotorski nastup, kao i svi raniji na kojima sam bio, pokazali su da je stvar uspela na trijumfalan način.

lovely_quinces_01

Sa muzikom Lovely Quinces sam se prvi put susreo u Kotoru. Pre toga sam slušao hvalospeve o njenom nastupu u beogradskom Gun Clubu, o njenim pesmama, pojavi, stavu itd.Nastup na Sea Rock festivalu je pokazao da te hvale nisu bile neutemeljene.

Lovely Quinces nastupa sama sa gitarom. Reklo bi se da je ceo njen performans osmišljen u skladu sa onim što su radile velike folk heroine iz prošlih rok vremena. Izvesna doza argontnosti i blasfemičnosti, kao znak novih vremena i rokerske rezolutnosti, u kontekstu izuzetne mladosti same pevačice, daje celom konceptu neobičan šarm. Od Jadranke Stojaković pa do danas nije bilo takve pojave na ex-YU rok sceni. Držimo palčeve da LQ izdrži u svojoj misiji. Kasniji privatni susreti sa njom su mi pokazali da ta devojka pored izuzetnog talenta poseduje i snagu da uspe u svom naumu.

Stuart & Gramentieri

rsz_dan-stuart-feat-antonio-gramentieri-20140524203204 (1)

Ako je Hau Gelb (Howe Gelb) bio glavna zvezda festivala onda je Den Stjuart (Dan Stuart) bio njegov heroj. Kovanica ‘antiheroj’ bi bolje pristajala ako se uzmu u obzir sva značenja koje pojava i muzika Dena Stjuarta donose sa sobom. Bilo kako bilo Den Stjuart je kao američki izgnanik, koji poslednjih godina živi u Meksiku, nastupio na Sea Rock festivalu – čak dva puta – sa neskrivenim osećanjem gorčine i životnog poraza. To je bilo u skladu sa karakterom dvojice literarnih junaka – Travenovog Dobsa iz romana „Blago Sijera Madre“ i Lourijevog pijanog konzula iz romana „Pod vulkanom“ – koje u ovom životnom trenutku Stjuart svesno personifikuje.

Iz pozicije gubitnika čiji su živci zategnuti do pucanja on je pristupio poznatim Green On Red pesmama. Započeo je sa smrtonosnim narkomanskim lamentom „Jimmy Boy“, a onda nastavio da tumara kroz mrak, sakriven iz zaleđenog lica, osvetljavajući put čudesnim pesmama iz prošlih vremena – „Hair Of The Dog“, „Gravity Talks“, „Sea Of Cortez“, „16 Ways“ i dr. Čini mi se da je numera „Keep On Moving“, koja potiče sa GOR remek-dela „No Free Lunch“, centralno mesto oko kojeg se vrti aktuelni repertoar, a rekao bih i čitav Stjuartov život u ovom trenutku. To je pesma o životu na putu, o onima koji beže od sebe, nadajući se da će im beskrajni drumovi doneti zaborav i mir. Mislim da bi Džek Keruak voleo ovu pesmu baš kao što je volela festivalska publika u Kotoru. Stihovi „Me, I gotta keep on moving/I don’t think much about what I’m losing“ su odjekivali u blagoj mediteranskoj noći kao slogan tajnog bratstva spremnog na avanturu i životni sunovrat.

I ovaj Stjuartov nastup je potvrdio ono što je bilo jasno još od prvih Green On Red pesama. Gubitničko-odmetnički sentiment nigde nije tako tačno i neustrašivo predstavljen kao u napevima Dena Stjuarta. Iz svog čitalačakog, filmofilskog, slušalačkog iskustva, kao i odmetničkog života koji je vodio, on je destilisao taj splet osećanja, stavova i pogleda. Vešto ih je pretvorio u pesme koje lako uspostavljaju kontakt sa publikom. One se mogu doživeti kao most preko kojeg se lako ulazi u imaginarni univerzum definisan knjigama Džima Tompsona i Bukovskog, pesmama Henka Vilijemsa, Nila Janga i The Rolling Stonesa, noar filmovima i bluzerskim lamentima. U ovom smislu još je upečatljiviji Stjuartov nastup druge festivalske večeri. Numere „Zombie For Love“ i „Little Things In Life“ su kao odmetnički svetionici ukazivale na neke nepoznate životne prolaze.

Stjuartovi nastupi u Kotoru ne bi bili tako uspešni da nije bilo gitariste Antonija Gramentierija (Antonio Gramentieri). Zvuci njegove gitare napravili su pravi ram za Stjuartove pesme i omogućili im nesmetanu komunikaciju sa publikom. Italijanska muzikalnost i sentimentalnost bluza i kantrija ukrštaju su u Gramentierijevoj svirci. Kao junaci Milijusovog filma „Dan velikih talasa“ surfovali smo na gitarskim talasima Antonija Gramentierija daleko u noć, onu stvarnu i onu imaginarnu u kojoj smo se izgubili.

Gelb i ekipa

howegelb2010-02-20-6

Hau Gelb je bio glavna zvezda. U Kotoru je nastupio sa ekipom koju su činili Megi Bjorklund (Maggie Bjorklund) na pedal stil gitari, Stiv Šeli (Steve Shelley) na bubnjevima i basista iz Danske čije ime nisam ukačio. Na scenu je prvo stupio Gelb sam. Obučen u savršeno tamno odelo, sa savršenim šeširom na glavi, isto takvom kravatom i iglom za nju. Vrlo ozbiljno dakle, ali na kulerski način, sa nekom superiornom opuštenošću. Započeo je solo, numerom „4 Door Maverick“ sa albuma „Hisser“ iz 1998. godine. Bila je to njegova posveta Rajneru Ptačeku: „Rainer said there’s no finer sled/To get the job done underneath the punishing sun“. Ova pesma takođe otvara i njegov album „Alegrias“ iz 2011.

Kasnije su se Gelbu pridružili ostali članovi benda. Započela je neverovatno sonična pustolovina. Već godinama unazad Gelbova muzika ima jednu kontemplativnu komponentu. Čini mi se da je u ovom delu karijere on pronašao način kako da muzički predstavi prolaznost stvari. Bilo da svira sa španskim ciganima, danskim rokerima, sam ili u pratnji legendarnih rok likova, njegova muzika putuje, u nekim profinjenim ritmovima, kroz prostor i vreme. Teče kao pesak u peščanom satu. Tako je bilo i u Kotoru. Naravno to putovanje je imalo oštre rokerske ivice, naglašene Gelbovom gitarom i Šelijevim bubnjevima, kako zahteva živi nastup. U rokerskom smislu najeksplicitnija je bila numera „Robes Of Bible Black“ koju je prvi put izveo sa svojim matičnim bendom Giant Sand na albumu „Love Songs“ iz 1988. godine. Kasnije joj se vratio i na najboljem albumu koji je snimio pod sopstvenim imenom „’Sno Angel Like You“ iz 2006. Bilo je to nezaboravna rokerska svetkovina.

Vrlo impresivan, kao i uvek, bio je onaj deo koncerta kada je Gelb seo za klavir. U maniru svog muzičkog idola Telonijusa Monka (Thelonious Monk) on je neobavezno preludirao na klaviru. Melanholične note su letele u noć, udarale u bubne opne opsednute publike. Svako od prisutnih pojedinačno se odjednom našao sam i usamljen pred imaginarnim ogledalom. Suočeni sa samima sobom, buljili smo u sopstveni lik, zbunjeni promenama koje vreme donosi. Numera „Picacho Peak“ sa najnovijeg albuma „The Coincidentalist“ bila je najimpresivnija u ovom smislu.

Koncert je završen u opuštenoj i neobaveznoj atmosferi sa pesmom Henka Vilijams „I’m So Lonesome I Could Cry“ tokom koje se Gelbovoj ekipi pridružio i Den Stjuart. Bio je to nezaboravan trenutak. Dva lika koji su osamdesetih godina prošlog veka ponovo izmislili rok muziku su pevali tužnu pesmu trećeg ortaka koji je, u lednoj noći, 1. januar 1953. godine, nagutan pogrešnom medicinom, umro na zadnjem sedištu svog automobila.

*****

Tako sam ja video i čuo Sea Rock festival u Kotoru 2014. godine. A da li sam umeo da vidim? „Jebeš mu mater, ko to zna?“, kako bi rekao Crveni Kralj. I onako je sve privid, opsena. Za kraj bi trebalo reći, možda nekom bude zanimljivo, nešto o mojim postfestivalskim susretima sa Gelbom. Ja slabo, tj. nikako, govorim engleski. Tako da nisam baš nešto bogznašta komunicirao sa mojim muzičkim herojem. Par kurtoaznih, nesigurnih rečenica. Posmatrajući Gelba, slušajući ono što priča, stekao sam utisak da je on umetnička duša. Ima neke romantičarske fascinacije: kiša, oluja, planine, more, cigani. Voli da priča priče koje uvek imaju neki literarni kvalitet. Sećam se priče o ciganki sa sedmoro dece koju sreo u vozu na liniji Zagreb – Beograd, o beogradskom skinhedu rođenom u mešovitom srpsko-hrvatskom braku koga je upoznao u istom vozu, o jugoslovesnkom Jevrejinu koji je bio vlasnik kuće u kojoj je živeo u Los Anđelesu.

Gestovi su mu profinjeni, lepo konstruisani. Pogled je nekako zamišljen, sanjalački, dvosmislen. Ima nečeg histrionskog u njegovm nastupu. To je valjda u skladu sa njegovom umetničkom prirodom.

Toliko od mene ovom prilikom. Mogao bih još, ali i ovo je previše.

Share

    Komentari

  1. Toni

    04/08/2014 at 9:17 pm

    Nije previše, ali je i dovoljno. Pozdrav za najvećeg (jedinog) hroničara zvuka koji nijesmo poznavali sem kroz njegove tekstove.

  2. Miloš

    05/08/2014 at 8:40 am

    Mogao si još makar malo, čisto da pomeneš crnogorsi bend koji je otvorio festival ;)

  3. antonio

    06/08/2014 at 7:06 am

    grazie amici!

    only thing: I can’t translate it

    :)

    hope to see you all soon

    antonio